Intervju za programere

Ovaj članak će opisati moje viđenje svih bedastoća u razgovoru za posao kod programera.
Te opisati sam proces.

Pošto sam u zadnjih par mjeseci bi na par, dosta mi je svježe.

Ukratko, većina procesa za intervju programera je glupa.

Moje iskustvo

Ja sam osobno bio na oba dvije strane:

onaj koga se ispituje

onaj koji mora ispitivati (i sastavljati ispite) za potencijale kandidate

Također sam bio na ukupno možda 30 intervju, od toga 70% za poslove van Hrvatske.

Usput bi svakome preporučio da ako će već programirati sljedeće:

neka se pokupi van HR; bolji poslovi i bolja para

ili neka radi od doma za strance direktno, to je isto bolje plaćeno

ako odete u neku firmu, gledajte da stvorite dojam da ste bitni, to je važnije od rada

Važnost faksa za programiranje

Već nakon jedne godine profesionalnog radnog iskustva, bilo mi je jasno da većinu onoga sto sam učio na faksu nije baš ni potrebno u radu.
Nažalost to je tako.
Također, ono što i naučite na faksu (ipak se nešto korisno i nauči), možete i samostalno naučiti u puno kraćem vremenskom roku i jeftinije.

Tako da kada se sve zbroji, jedina koristi od faksa je što da papir, imate napismeno da ste npr. “magistar inženjer računarstva”, ali u praksi to se ne gleda puno.
Osobno još nisam bio na intervju gdje su me pitali što sam završio.

Ako želite programirati, faks vam nije bitan.
Znam ih dosta što programirjau za pare, a nemaju faks.

Povezanost intervjua i posla koji čete raditi

Nakon jedne godine, jasno mi je bilo da povezanost između što se uči na faksu i što se radi u praski nije 100%.
Postoji više razloga zašto je tako, ali ne bih sada o tome.

Ali ono što mi je bilo začuđujuće je da i ono što vas se ispituje na intervju, obično nema veža sa onim što ćete poslije raditi.

Evo par primjera.

Primjer 1
Jednom sam dobio pitanje:
Napravi funkciju koja provjerava koliko je bitova postavljeno u broju.
Npr. 5 je binarno 0101, pa je odgovor 2.
Za one kojima treba odgovor StakOverflow je tu.
Ja osobno volim to riješiti sa dijeljenjem sa 2, jer je najlakše razumjeti.

Zašto je ovo glupo pitanje ?

već je poznato svugdje

ne treba u praksi

da mi zatreba prvo ću googlati

To je zapravo i programiranje postalo u praksi, kada nešto trebaš napraviti, prvo googlaj pa onda razmišljaj.

Primjer 2
Dosta je često na intervjuima dobije pitanja u vezi binarnih stabala.
Pitanju su tipa: binary search, visina stabla, normalizacija stabla, itd.
Obično se dobije po 20 minuti za riješenje.

Ovo je isto primjer idiotizma i to iz više razloga:

svi programski jezici imaju ovo implementirano, u praksi ovo ne treba

ako netko nikada nije prije ovo implementirao, nema šanse da uradi u 20 minuti, još na papiru

jedino tko ovo zna napraviti u 20 minuti, je onaj tko je prije to već napravio

I to se onda u praksi svodi da postoji set pitanja, koje morate naučiti rješavati radi intervjua ali ne zato što to treba u praksi.

Ovakvih primjera ima još mnogo.

Uglavnom se svode na pitanja

koja nisu potreban u praksi

pitanja koja možete riješiti samo ako ste ih prije riješili

Što otprilike znači da se morate unaprijed pripremiti, čak bih rekao i naučiti napamet.

Faze intervjua

Sam proces intervju je obično podijeljen u nekoliko faza.
Zna to i vremenski trajati jako dugo.

U Skypu u mome slučaju je trajalo 6 mjeseci, istina 6 mjeseci.
Da je još 3 mjeseca duže, mogao sam i roditi 🙂

Bilo da se vi javite na oglas ili vas neki recruiter pronađe (ja imam više iskustva sa ovim), to obično izgleda ovako:

1. Gledaju vaš CV i prema tome ocijenuju da li ste im zanimljivi
Zato je bitno imati dobar CV, ne bih nikome savjetova da laže na njemu, ali morate se prikazati u dobrom svijetlu.
Ja osobno imam napisane firme i pozicije na kojima sam radio, u kojem vremenskom roku, koje tehnologije i opis od 1-2 rečenice o projektu.
Kako imate više iskustva CV Vam raste, a ne želite da bude prevelik, jer nitko neće čitati 10 strana.
Moj je trenutno na 3 strane i mislim da mi je to max.
CV Vam je najbitniji, jer ako on nije dobar, neće Vas ni zvati dalje.

2. Poslje toga krenu telefonski / Skype interviju
Tu sam svašta vidio. Obično budu bar 2 pa naviše.
Uglavnom s developerima i menagmentom.
Ponekad bude i sa više različitih developera, ali ne u isto vrijeme.
Imao sam iskustva da me 3 developera, svaki u svom intervju, pitaju isto pitanje npr. “Što su generatori u Pythonu”.
Uglavnom im je 40% pitanja bilo isto, i to znam biti dosadno, jer se misliš “Pa zadnjim put me je to onaj drugi isto pitao”.
Prema mom iskustvu, ti intervju nisu da se nastavljaju jedan na drugi, već više ljudi Vas želi upoznati i vidjeti tko ste.
Nekada sam trebao i kodirati online a oni bi gledali.

3. Offline zadatak
Nekada bih dobio i zadatak koji je trebalo riješit.
To mi je OK ako je potrebno do 2h ili mi je barem zanimljivo.
Neki su bili i po par dan kodiranja.

4. Onsite intervju
To je kada dođete do njih na njihovu lokaciju.
Ovo treba plaćati poslodavac, iako sam jednom doživio da su tražili do mene da dođem o svom trošku.
To bi bilo znalo biti samo radi upoznavanja, ali je bilo i kodiranja.

5. Jave Rezultat (više puti)
Ako ste prošli sve faze do sada i imali uspješan onsite intervju, i dalje ne morate dobiti posao.
I osobno do sada imam 3 iskustva gdje sam prošao sve faze, a poslije bi mi javljeno da se to mjesto ipak zatvara radi reorganizacije.
I sve se radilo o firmam izvan HR.
Tako da i van naše države ima svega.
Neki misle da su ljudi u nas neorganizirani, a da je vanka to bolje, ali ja sam i za vanka vidio svega.

Zaključak

Većina intervju za programere su glupi, nemaju veze sa onim što što vam treba za to radno mjesto u praksi.

Ako želite negdje dobiti posao, prvo morate pobijediti njihov intervju.
Savjetovao bih googlanje njihovog procesa, ako ste sretni naći ćete i pitanja.
Ako Vas je našao nekakav head-hunter, recruiter, i on će Vam ih sam dati, što čini cijeli intervju jako smiješnima, pogotovo kada vam 80% pitanja ispadne pitanja koja ste već čuli.

MacBook je smeće

Mac Book nema ulaz za mikrofon ?

Posjedujem jedan Mac Book laptop.
I mogu reći da sam zadovoljan sa njim, osim sto ima jednu manu.

Nema ulaz za mikrofon. Stvarno nema.
Ima za slušalice, ali ne i za mikrofon.

Naravno računalo ima interni mikrofon, ali jednostavno nema ulaz za vanjski mikrofon.

To i nije neki veliki problem, osim što ima situacija kada bi bilo bolje da ima.
Npr. oko vas buka pa kada razgovarate bilo bi bolje da vas ovaj sa druge strane bolje čuje.

Bio sam i do Apple prodavaonice, objasnio svoj problem i pitao da li imaju kakav dodatak za vanjski mikrofon.
Prodavač je bio savršeno obučen u prodavanju magle i odmah mi je objasnio da mi vanjski mikrofon nije potreban jer je mikrofon u laptopu.

Pa šta on misli, da sam ja debil koji nije primijetio da mu Skype radi ?

Kada sam mu ponovno objasnio da mi je to potrebno kada je puno buke oko mene, a želim da je što manje čujem, on se samo smješkao.
Kao što sam rekao, savršeno su obučeni u prodaju magle.

Kako sam riješio problem što Mac Book nema vanjski mikrofon ?

Kupio vanjski USB karticu za 3$ i spojim mikrofon preko nje.
Problem je što se onda skoro u svakom programu mora podesiti da zvuk dolazi preko te kartice, a ne internog zvučnika.
A i sama kartica zauzima dodatno mjesto i 1 USB ulaz.

U svakom slučaju, žalosno da Apple ne može staviti ulaz za mikrofon u svoj laptop.
Očito štede na svemu.

U Indiji sam na liječenju hilurije

Odavno nije bilo novih postova, pa se mnogi (prijatelji, poznanici, neprijatleji :-)), pitaju šta ima sa menom.

I oni koji znaju da sam u Indiji na liječenju, šalju mailove sa pitanjem kako sam.
Pošto nemam redovit pristup internetu (svaka 2 tjedna se spojim na možda 1h), teško mi je svima odgovoriti.
Tako da ću novosti stavljati na blog, te samo slati link na postove sa ovog bloga.

Novosti

Trenutno sam u Indiji, na liječenju.
U 10. mjesecu 2012, kada sam bio na poslovnom putu u Kini, sam dobio hiluriju.
Od kada sam se vratio sa poslovnog puta iz Kine, ja se nisam osjećao zdravo, a prvi jasni i ozbiljni simptomi su se vidjeli već u 2. mjesecu 2013.
To se lako primijeti, jer vam mokraća postanje bijela kao mlijeko(to je najgore stanje), kod mene je u par stadija bila i takva.
Prije dolaska u Indiju, ja sam bio u stanju da sam spavao u prosjeku po 15 sati dnevno, a duže od 4 sata nisam mogao biti na nogama, morao sam opet odspavati 2-3 sata.
Ukratko totalni kolaps, nisam imao ni fizičke ni mentalne snage nizašto.
Nakon više od 6 mjeseci mučenja sa zdravstvom (jer oni nemaju iskustva sa tom bolešću), i bez ikakve dijagnoze i liječenja, te vidjevši da mi ništa drugo ne preostaje, pokupio sam se u Indiju na liječenje, jer tamo imaju iskustva sa tom bolešću (Indija je također bila i jeftinija od drugih opcija).
Npr. dan bolnice u UK (gdje sam isto, preko weba, našao neke klinike) je oko 1000 Eura, po ko može neka si priušti.

Planiram detaljno opisati svoje mučenje sa HZZO i firmom gdje sam zaposlen(jer oni u troškovima su sudjelovali sa 0 kn, a zbog službenog puta na koji me je poslala firma sam se i razbolio), tako da kada se netko nađe u sličnoj situaciju da zna bolje djelovati nego ja.
Da sam tada znao ono što znam sada, sigurno bi bolje prošao i zdravstveno i financijski.

Sve troškove plaćam sam sebi jer i do HZZO (a i oni su posebna priča za sebe) i od firme (zbog koje sam bio na poslovnom putu) sam dobio NIŠTA (iako su njihova početna obećanja bila da gdje god da budem trebao ići na lijećenje u svijetu, firma će platiti jer ona “stoji iza svojih ljudi”). Od svega toga što sam naučio je da je obećanje ludom radovanje.

Živim jako skromno (bez struje) tj. kako i Indijac za 2 dolara dnevno. Zanimljivo je i to iskustvo (života na 2 dolara dnevno, jer nemam para na bacanje).

Kako je počelo liječenje

Kada sam došao u Indiju (Bombay), liječnici su brzo(u roku par dana) dijagnosticirali i odredili tok liječenje. Tada sam bio kod liječnika koji liječe standardnim “zapadnim” metodama kao kod nas. Ovo napominjem jer tamo (u Indiji) ima dosta liječnika koji liječe njihovim tradicionalim metoda, tj. ayurvedom.
Tada je nastao prvi problem, kada sam na osnovu CT-a vidjeli da ja imam samo jedan bubreg koji radi (za ovaj drugi znam da ne radi od 2006. godine, ali nitko ne zna zašto, očito je jedan odlučio da može odmoriti kada je drugi bubreg radi :-)). Zbog toga što imam samo jedan bubreg, zapadni liječnik mi je savjetovao da ja to riješim ayurvedskim putem, jer bi njegove metode liječenja mogle prouzrokovati, kao side effect, probleme sa bubrezima, a pošto ja imam samo jedan radni bubreg, ako bi mi se to dogodilo onda bi imao još većih problema. Zamislite samo da ste u stranoj zemlji, na drugom kraju svijeta, i onda vam jedini bubreg otkaže.
Onda sam pronašao ayurvedskog liječnika, poslije sam bio i na konzultacijama kod još par, radi sigurnosti, i svi su se slagali oko dijagnoze i liječenja.
Svi su mi rekli da će mi trebati minimalno oko 6 mjeseci (a “zapadna” metoda bi trajala oko 3-4 mjeseca) da mi bude bolje, iako sam uponao ljude kojima je trebalo i po 1-2 godine da se kompletno oporave.
Upoznao sam dosta ljudi (oko 10-tak) koji se liječe ayurveskim načinom od mnogih bolesti koje “zapadna medicina” ne liječi. Tipa: sindrom kroničnog umora, dijabetes, parkinson…

U kakvom sam stanju sada

Ako se striktno držim pravila koji su mu ayurvedski liječnici ovdje dali, ja sam na kojih 50% kapaciteta prije odlaska u Kinu.
A ta se pravila svode na: kada da spavam, koliko da spavam, što da jedem, kako, koliko i što da ne jedem; skupa sa njihovim lijekovima (terapijom).
Čim počnem zanemarivati njihova pravila, stanje mi se počne pogoršavati.
Čak ako samo i na jedan dan zanemarim, odmah osjetim razliku i stari se problemi počnu vračati.
Nadam se da će se sa striknim pridržavanjem pravila i terapije i ti problemi u dogledno vrijeme nestati.

Čujemo se …

http://abstrusegoose.com/503

Pih, i to je Amerika

Kako stoje plaće u Americi.

Ne znam da li je u ovaj izračun uzet u obzir porast cijena, jer ako nije, ona je sitvacija još gora.

Za one koji ne znaju, median je mjera koja dijeli sortirani numerički niz na dva jednaka dijela.

Smatram je boljem mjerom prosjeka nego aritmetičku sredinu.

Distribucija bogatstva

Stvarnost je čudnija od fikcije 🙂

Has the world really changed?

Below are some facts about the US as it was 100 years ago, back in the year 1910 —

The average life expectancy for men was 47 years.

Death during childbirth was a realistic fear for women.

Fuel for the popular Ford Model-T was sold only in drug stores.

There was no TV or radio.

There were no antibiotics so every cut or wound was potentially serious. Cuts were treated with mecuricome or iodine.

Only 14% of homes had a bathtub.

Only 8% of homes had a telephone.

There were only 8,000 cars in the nation, and only 144 miles of paved roads.

The maximum speed limit in most cities was 10 MPH.

The tallest structure in the world was the Eiffel Tower!

The average US worker made between $200 and $400 per year.

The average US wage was 22 cents per hour.

More than 95% of all births took place at HOME.

Ninety percent of all doctors had NO COLLEGE EDUCATION. Instead they attended so-called medical schools, many of which were condemned in the press and the government as “substandard.”

Sugar cost 4 cents a pound.

Eggs were 14 cents a dozen.

Most women washed their hair once a month and used Borax or egg yolks for shampoo.

The five leading causes of death were — pneumonia and influenza, tuberculosis (consumption), diarrhea, heart disease and stroke.

The American flag had 45 stars.

The population of Las Vegas was only 30.

There was no Mother’s Day or Father’s Day.

Two out of every 10 adults couldn’t read or write and only 6% of all Americans had graduated from high school.

For the year, there were about 230 reported murders in the ENTIRE U.S.

Russell Comment — OK, try to imagine what the US will be like 100 years from now.

Ovaj se pripremio :-)

Predpostavljam da je to barem 10 kila na njemu 🙂

Trošak nepisanja Unit Test-a

Pronađeno na:
http://www.codeguru.com/blog/category/programming/the-cost-of-bugs.html

US Debt $16 Trillion Explained

Što korumpiranija drzava, to vise zakona

“Corruptissima re publica plurimae leges.” (The more corrupt the state, the more numerous the laws.) — Tacitus, Annals